život poslije sutra

bila sam te sreće da sam u zadnje vrijeme redovita u posjeti doktorima, bolnicama i sl. i tako dok je jutro još friško, ni kruhovi u pekarama nisu još pečeni, bar ne dokraja, ja sjedim u biokemijskom laboratoriju sa iglom promjera 2 mm u veni i zurim u sumorno jutro kroz nevjerojatno zmazan prozor. zar ne bi bolnica trebala biti ovako jedna čista i sterilna ustanova? ili sam ja jako dugo u nekoj velikoj zabludi? reći ćemo da je to velika američka zavjera, kao i sve što bi mogli objasniti, a prelijene smo guzice da bi išta saznali. no nisam ovdje da bih kritizirala današnje društvo, čak ni da bi popljuvala nemarne čistačice, mada skidam kapu onima marljivima. meni samo nije jasno zašto, ali zaboga zašto mala djeca imaju toliko snage da, iako je sedam sati ujutro, kad plaču samo dežurni liječnici i osoblje koje bi se htjelo pokupiti sa posla, a nemogu, zašto plaču? dakle, evo jedna za rezat vene: sjedim ja tako u čekaonici, nakon krvopijenja, ispijam litru vode jerbo me očekuje UZ, piša mi se ko psu jer nisam pišala odkako sam oči otvorila, a naravno da sam naručena natašte, pa sam isto tako gladna ko kobila. lagano na rubu živaca i osjećajem da mi desna ruka otpada (neznam šta je ona ženska radila sa onom igletinom u mojoj ruci) slušam kako neko prokleto razmaženo derište prvo trese neku posranu zvečketinu ili koji čvarak je to već bio, skviči i vrišti iz svega glasa kako je njemu fakin dosadno! ne, pa sori stari moj kaj tvoj društveni život kao jednog aktivnog tro i pogodišnjeg švalera nije zadovoljen u ova četiri zida čekaonice. sori kaj nema igračaka svih veličina, boja i oblika da si moš percepciju testirat i vježbat, sori kaj nema mladih trebica u pelenama za kojima bi pohlepno okretao glavu i nudio im svoju dudu, i najviše mi je žao kaj nema jebene telke u jebenoj čekaonici sa jebenim kartun netvorkom da te jebeno zaokupira i da već jednom pas kosti mater začepiš. a nadobudna majka, napirlitana, skockana, strokutana, štogod, sa tonom žbuke na faci i toliko laka u kosi da sam vjerojatno otkrila glavni uzrok ozonskih rupa, ona laganim i tihim blagim glasićem upozorava svoje čedo: nemoj sunce, nemoj zlato, mama će ti kupit igračku, jugijo, pokemon, teletubija, crtić, vrtić, autić, dreka, sranja, samo nemoj micek. o miceka ti dam znaš kaj... ja bi ga već davno namlatila i biž u kut da te ne gledam.


može bit da je na moje raspoloženje i mišljenje o kranje razmažen derištu utjecala činjenica da sam neispavana i poed golemim stresom, ali opet, zaboga, ljudi! počnite si djecu odgajat. kao zaključak mogu reći samo jednu stvar, danas djeca odgajaju roditelje. i nije ništa novo, ja se sječam da nisam smejal pogledat tatu, dobila bi packu po prstima, nema milo, ja sam čača, ti si ništa. i tako je to bilo i tako bi i trebalo bit. ali ja krivim kineze, sve je počelo sa lošim crtićima. no to je jedna druga američka zavjera i ne da mi se o tome. uglavnom, jedva čekam svoju djecu. to će bit komunistički režim, red rad i disciplina. ili ora et labora.pa makar me prozvlai reinkarnacijom hitlera. možda bi svakoj obitelji (dooobro, skoro svakoj...) trebao jedan adolf. to ja zovem super dadiljom. arbajt maht fraj kinder. ja papi! o da...
a opet, ako se roditelj i ne smatra spremnim na odgoj malog čovjeka, jer to su djeca, mali ljudi, pa postoje svakakve gumice...

idemo od friške nule, ha?
budući da sam vratila onu slobodu koja mi je falila na prošlom blogu, napokon pišem puna inspiracije. ah, inspiracija, baš mi je falila.
vani se izgleda sve vraća na proljetno vrijeme, ja ne jedem čokoladu već dulje vrijeme i dripac je kupio nove tenisice. hvala bogu, prelijepe tenisice. mijenja se sve, na moje iznenađenje, poprilično brzo. nekako se uvijek nađem na tome da kad god počinjem sa nečime, uvijek je prva tema vrijeme. ali stvarno je ubrzano. netko je na velikom daljinskom stisnuo ffw i sve se kreće tako brzo i konstantno. možda žalim za nekim prošlim vremenima, ili se pak samo veselim svemu nadolazećem. ali je sve baš kao na ekranu, ljudi su oko mene ubrzani, nervozni, a ja sam tako... kao high ili nešto. privuklo me promatranje okoline. ne samo onako perceptivno, nego jednostavno zadubljeno promatranje. zujanje, po općem mišljenju. tu sam ekspert. ali sam stvarno opazila na sebi da se sve češće nađem u nekom stanju zamišljenosti, da se zagledam kroz prozor ili nešto stakleno, ili pak ko u knjigama, negdje u daleke svjetove, i ne razmišljam. nisam dosada smislila ništa genijalnoga i veličanstvenoga, samo se zapiljim u jednu nevidljivu točku i ajde recimo meditiram. u zadnje vrijeme sam imala nekih sitnih dilema, ali to se riješilo najbolje za mene, a i ne tako loše za sve druge. ali jedno mogu reći, sretna sam kaj si je dripče kupilo tenisice, jer one stare su bile apsolutno gadne. nije da sam materijalist, ali zaboga, šta je red, red je. da, previše petljam tenisice u svoju zamišljenu briju, ali nemrem si pomoći, kad su tako jebeno genijalne. jebeno sam si genijalna, uz sve. danas sam baš razmišljala koliko okolina utječe na mene, kakvo je osvježenje osjetiti sunce i toplinu i osmjeh na licu, za razliku od zimske hibernacije (jel se kaže hibernacija??) kad sam se zavukla u jedan kutak i razmišljala. kako sam sad pustila mozak na pašu, gušt mi je gledati ga kako pase. metafora, ofkors. i to ću sad radit češće. neću gubit svoj intelekt, ne nisam to mislila, ali ću se opustiti i prepustiti. prepustit mirisima, okusima i slasti koju donosi opuštenost. svi bi to trebali.